Još uvijek i dandanas, često primjećujem kod svojih pacijenata, strah od anestezije. Nelagodu, otpor, ustrašenost, paniku čak..
U izravnom razgovoru, kao prvo razbijanje treme, obično prvo prokomentiram: ‘Ajde, da se i mene, kao doktora, netko boji..’ Tad je već prva barijera otopljena.
Zaista, odavno je prošlo doba mučnog buđenja iz medikamentoznog sna. Odavno smo prevladali mučnine, povraćanja, slabost, odavno već ne postoje strašne more nakon buđenja; odavno je anesteziolog prestao bit čudovište koje ti urla iznad glave, pljuska i bolno nateže bradu, vuče za kosu i uha, gura ti cijev što sauga i guši u usta, nemilosrdni krvnik na kraju sna punog noćnih mora.
Prevladali smo i famu od strašnih nuspojava i pogubnih posljedica anestezije, od prijetećih komplikacija, od straha od ‘čestog uspavljivanja’.. Puno ‘zasluga’ za takva tumačenja zapravo je u nedostatku predoperacijskog pregleda uz razgovor.
Slijedeći propust je u neadekvatnoj i nedostatnoj postoperacijskoj skrbi, kad zapravo te ‘nuspojave’ nastaju uslijed dehidracije, boli, žeđi nakon zahvata. Pacijent je sam, prepušten sebi, uslijed nedovoljnog broja i prisustva osoblja ili pak, užasno pogrešnog stava da se ne smije ništa piti (i jesti) 2 dana iza operacije. I da mora boljeti, zaboga, jer ste operirani!
I preoperacijskoj napomeni, jednostavnoj, a često zanemarenoj: piti vode u kontroliranoj količini skroz do operacije, što prevenira stres, dehidraciju i tahikardiju koja uznemiruje!
Nadalje, postoperacijski, pacijent se uglavnom sreće samo s operaterom, kirurgom. Anesteziolog ostaje u nekom maglenom oblaku, jer je on tek servis za uspavljivanje i nema svoje pacijente. Postoperacijsko stanje bolnosti i traumatiziranosti ovisi naravno o samoj bolesti i vrsti, opsegu zahvata. Ali također – vještina, kompetencija, brzina, preciznost, nježnost kirurga – nevjerojatno su bitne. No u odsutnosti anesteziologa, jedino superiorno objašnjenje vašeg postoperacijskog bolno-jadnog stanja je u – teškoj i lošoj anesteziji!
Nikad me nije frustrirala anonimnost anesteziologa. Uvijek sam (mazohistički?) uživala u kompetenciji kojom mora baratat anesteziolog. Od bazičnih struka – anatomije, fizio/patofiziologije, farmakologije… do svih, baš svih pojedinih grana medicine, jer se pacijenti operiraju zbog svakojakih različitih stanja; a imaju i različite prateće bolesti, komorbiditete… operiraju se i stare bake i novorođenčad i nedonošćad; na ortopediji, kirurgijama, ginekologijama, urologijama, ORL/MFK… allround patologija, izazovi, zahtjevi… Da spomenem još niz prikrivenih stanja, alergija, bolesti, preosjetljivosti… koje tek i baš – otkrije anesteziolog u najnezgodnijem trenu!
Danas se puno operacija može raditi i bez opće anestezije. Od korekcije kostiju, unutarnjih organa, trbušne stijenke, velikih vaskularnih zahvata do facelifta. U blok anesteziji – spinalnoj, epiduralnoj, bloku određenog živca ili spleta živaca; moguća je provodna, lokalna ili tumescentna anestezija.
I naša čarobna, TIVA… totalna intravenska.
Potrebno je samo izabrati ono što je najprikladnije za pacijenta. Za njegovu medicinsku indikaciju prvenstveno – da se elegantno i funkcionalno operacija izvede do maksimuma, do krajnjeg željenog efekta; za komfor potreban kirurgu za potpuni učinak; odabrati anesteziju za strah koji nosi pacijent, za doživljaj prije i zaborav poslije; za njegov kortizol i adrenalin, prethodno iskustvo; za bolesti koje nosi i ‘skriva’, za dobar osjećaj, spokoj, ugodu bez boli i stresa..
Jer svakom je njegov zahvat najveći, najstrašniji, najvažniji, jedini najopasniji…
Obožavam svoj Zanat! Umijeće. Vještinu. Struku. Čaroliju! Jer anestezija je state-of-art. Magija.
I obožavam kad me pitaju na odlasku; ‘Doktorice, imate li malo tog za doma..?’
Imam… i dajem svima. Komadić sebe.
