Rođena sam u Osijeku, davnih i magičnih ’60ih. Tu sam završila osnovnu školu i gimnaziju (‘Sare Bertić’, pa CUO ‘Braća Ribar’).
Majka i otac su mi inženjeri šumarstva, ali sam obiteljsku tradiciju ‘narušila’ usmjerivši se – u medicinu. Studij sam započela u Osijeku, a diplomirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, 1987.
Odmah po završenom stažu, 1989, posve vlastitim odabirom, započinjem – po mnogima, neatraktivnu i vrlo zahtjevnu specijalizaciju: anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivnu medicinu.
Tada se burno razdoblje hrvatske povijesti, na neki način, ispreplelo i obilježilo isto tako intenzivno razdoblje mog osobnog života:
Životnog sam partnera pronašla u srodnoj medicinskoj struci, kirurgiji, i tako ‘šumarsku’ obiteljsku tradiciju fuzionirala s ‘medicinarskom obitelji’ – Čandrlić.
Skupa s mojim Krešimirom i ostalim kolegama, iznijeli smo intenzivno ratno razdoblje u KB Osijek; potom smo nastavili služiti struci i domovini, kao pripadnici pratećih mobilnih kirurških ekipa Specijalne policije, posvuda diljem Hrvatske.
Specijalizaciju završavam 1994, potom nastavljam dvogodišnji poslijediplomski studij intenzivne medicine te poslijediplomski iz hiperbarične medicine.
Organizirala sam nabavu, uvoĎenje i rad 1. barokomore u KBO Osijek, započevši tako posve novu medicinsku struku u našoj regiji (dotad jedino Split i Pula). Istovremeno, obavljam vrlo zahtjevni i dinamični posao anesteziologa na svim operacijskim odjelima, ali s preferencijom ka vaskularnoj kirurgiji.
Sve je to – uz aktivnosti i stres – nekako promijenilo moje snove o (bar) troje djece i – odgodilo moju majčinsku ulogu: postadoh mama tek jedanput, 1999, tako da je mojoj krasnoj Jeleni sada 15 godina.
Nakon 15ak godina intenzivnog profesionalnog života, postepeno sam shvaćala da je došlo vrijeme da nešto promijenim u svom životu.
Iz državnog zdravstvenog sustava izlazim 2009. Od tad sam zaposlena u privatnoj Poliklinici Turjak, gdje sam organizirala djelatnost hiperbarične medicine, postavljanjem velike 10-mjesne barokomore, potrebne u liječenju brojnih bolesnika s različitim oblicima bolesti i stanja koje u osnovi imaju nedostatak kisika.
2011. upisala sam PSP, Studij poduzetništva na Ekonomskom fakultetu Osijek – nešto posve novo, privlačno i nevjerojatno korisno u osobnom razvoju, ali i u objektivnom vremenskom kontekstu.
Konačno, krajem listopada 2011, ostvarujem ono što već dugo želim: suprug i ja, u našem gradu, otvaramo obiteljsku polikliniku za kirurgiju, Lege Artis, koja je rezultat našeg ukupnog profesionalnog, stručnog, ljudskog i životnog iskustva.
Kroz život nam je do sada prošlo više tisuća pacijenata – sad im se, možemo posvetiti dovoljnim vremenom i pažnjom, sa svom svojom znanstveno utemeljenom medicinom ali istovremeno, sagledavajući ljude u njihovom cjelokupnom kontekstu. I to, uz osmjeh i zadovoljstvo. Obostrano.
Mislim da jako volim ljude; mislim da se silno veselim življenju i uživam u običnim danima. Volim se smiješiti i volim u ljudima potaknuti osmijeh, dobro osjećanje i ugodu.
Nevjerojatno smo kratko prisutni na ovom svijetu.
Obožavam aktivnost i kretanje, obožavam vodu – našu Dravu i sprudove, gotovo jednako kao i more. Volim plivati i hodati, biciklirati i putovati.
Volim teatar i koncerte, volim kino i lijepu umjetnost, galerije i muzeje.
Sve su to potencijali našeg predivnog grada, sve je to tradicija koja je pomalo ‘apšisala’ – ali je i dalje tu, u ljudima našeg grada. Naše Slavonije.
Zahtjevi koje nam život postavlja – mijenjaju se. Uz već znano medicinarsko cjeloživotno obrazovanje koje nameće struka, sada praktično radim najelegantniji dio anesteziološke struke, ali i dio medicine koji predstavlja zaista – zdravlje i ljepotu. Isto tako, u turbulentnim vremenima, vodim vrlo zahtjevni i izazovni obiteljski posao, uz sve pravne, financijske i medijske Scile i Haribde; o čemu, prije 20ak godina, izabirući anonimnu i ‘rudarsku’ struku – zaista nisam ni sanjala…